Desetak porodica žrtava Golog otoka presavilo je tabak i od države traži odštetu. Pozivajući se na evropsku praksu i slučajeve iz regiona, posebno iz Hrvatske, te porodice traže da dobiju obeštećenje od po 50 eura za svaki dan koji su njihovi članovi proveli na Golom otoku. Radi se o pojedinačnim tužbama, a da će doći do pravog udara na državni budžet potvrđuje najava više od 100 porodica da će tužiti Crnu Goru ukoliko država u najskorije vrijeme i zvanično ne rehabilituje njihove članove koji su bili na Golom otoku i obešteti ih za pretrpljene patnje i višegodišnje zlostavljanje. Ukoliko se se svi odluče da traže isti iznos, to bi državu moglo da košta blizu pet miliona eura.

To je računica samo za one koji su najavili tužbe. Međutim, ovakvih slučajeva u Crnoj Gori je više od 3.000, Ono što Crnoj Gori ne ide naruku je činjenica da je ovaj problem riješen u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama. Porodice smatraju da primjeri iz Hrvatske i Slovenije mogu biti dobar osnov, ako ne pred domaćim sudovima, a ono sigurno pred sudom u Strazburu.

Pravni eksperti smatraju da je država morala odmah da reaguje na ove najave, prije nego što dođe do tužbi.

Crna Gora je krenula u ovu priču Deklaracijom iz 1992. godine, a 2006. godine je usvojila Rezoluciju Savjeta Evrope o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Međutim, to je ostalo samo mrtvo slovo na pairu jer u praksi ništa nije urađeno na priznanju patnji i kršenja osnovnih ljudskih prava nevenih ljudi koji su bili utamničeni u tom ozloglašenom logoru za političke neistomišljenike.

Milan Radović iz Građanske alijanse ranije je upozoravao da Crna Gora mora da reaguje prije najavljenih tužbi i da sama pokrene pitanje moralne i materijalne rehabilitacije žrtava Golog otoka,

On upozorava da bi ovaj vid traženja pravde golootočkih žrtava potpuno ispraznio državni trezor, a na takav mogući ishod ukazuju i zvanični podaci nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove SFRJ. Prema tim podacima, u junu 1963. godine na Golom otoku je bio 16.101 zatvorenik – 15.173 muškarca i 928 žena, od kojih je tokom izdržavanja kazne stradalo 413.

Premijer Duško Marković je najavljivao da će ovaj problem biti riješen.

– U Crnoj Gori nema i ne smije biti stigmatizovanih, niti smije biti onih koji se tako osjećaju u društvenom ambijentu, niti za takav osjećaj u današnjoj, modernoj, demokratskoj i evropskoj Crnoj Gori ima realnog osnova. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti i da razlike prestanu biti uzrok političkih dioba, a postanu izvor socijalne kreativnosti – poručio je 2012. Marković, tadašnji potpredsjednik za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku i ministar pravde i ljudskih prava.

On je to saopštio odgovorajući na pitanje šta su Vlada Crne Gore i Ministarstvo pravde i ljudskih prava uradili na realizaciji prije pet godina datog obećanja da će se na adekvatan način odnijeti prema inicijativi Udruženja „Goli otok“ za Crnu Goru za donošenje Zakona o poništavanju presuda, rješenja i drugih akata izrečenih licima osumnjičenim za podršku Rezoluciji Informbiroa od 28. juna 1948. godine.

Marković je tada obećao da će Ministarstvo pravde i ljudskih prava staviti u vrh svoje agende izradu analize inicijative Udruženja „Goli otok“, koja će biti dostavljena Vladi na usvajanje, sa predlogom zaključaka.

Međutim, nadležne institucije, bar zvanično, nijesu uradile ništa povodom toga. U Hrvatskoj je to riješeno tako što je žrtvama i porodicama isplaćeno 40 eura po danu provedenom na Golom otoku. Neki od tih predmeta završili su i pred Sudom za ljudska prava u Strazburu i pozitivno su riješeni.

M.V.P.

---

Najviše zatočenika iz Srbije i Crne Gore
Po zvaničnim podacima, najviše zatvorenika je bilo iz Srbije, 44 odsto, a na drugom mjestu su Crnogorci sa 21,5 odsto. U poređenju sa brojem stanovnika, Crnogoraca je bilo najviše jer je u Crnoj Gori bilo izraženo prorusko raspoloženje.

U Hrvatskoj je pojedinim žrtvama koje su vodile privatne parnice isplaćene 40 eura po danu. U Srbiji je odšteta mnogo manja. U toj državi je rehabilitovano 2.146 ljudi, dok su sudovi odbili 64 zahtjeva za vraćanje časti i ugleda. Komisiji za obeštećenje obratio se 81 bivši golootočanin, a 215 zahtjeva podnijeli su bračni drugovi, odnosno djeca zatvorenika koji su u međuvremenu preminuli.